Hram Svetog Arhagela Gavrila

Selected for Google Maps and Google Earth

Kozarčani, su poslije oslobođenja iz logora u Jasrebarskom bili pitomci dječjeg doma u Jasenici pod Grmečom. U Jasenici smješteni smo u prostranu i svježe okrečenu školu, tako lijepo kao da nije bio rat. Pored spavaćih soba imali smo i učionice za nastavu, veliko kupatilo i ambulantu u kojoj su doktor Vaso Butozan, Anojka Černi i Anka Marjanović nastojali da što prije poprave naše zdravlje narušeno u logoru. Od štofa zaplijenjenog u Bosanskoj Krupi i Bihaću, Ruža Đermanović je sa krojačicama u našoj radionici sašila za sve partizanske uniforme i kape „titovke“. Tako su zamijenjena ona omrznuta ustaška odijela iz Jaske. Teta Bojana Nedimović bila je naša najbolja kuvarica. Njenu pitu i kolače nikada nećemo zaboraviti. Nada Stupar bila je nastavnik muzičkog vaspitanja, a njen drug Vili Ipavec, profesor matematike. On je iz Bihaća donio jedan klavir s kojim smo spremali hor i recitacije. Imali smo i svoju dramsku sekciju. Školska nastava prekidana je samo u naletu aviona. Oni su često kružili, bombe su padale i u dvorište, ali našu školu nikada nisu pogodile. Naša mala četa bila je okružena opštom pažnjom svih, ponajviše pažnjom naroda iz Jasenice i okolnih sela. Danica Medan i sve druge majke iz sela pružile su nam ono što nam je najviše nedostajalo: toplinu domaćeg ognjišta. Svaka od njih imala je „svoje“ dijete iz doma koje je nedeljom bilo njen gost na ručku. Zdenka Čabrić, učiteljica razredne nastave, bila je zadovoljna postignutim rezultatima. Njoj je često pomagala i Dušanka Stišović. Naši mali drugovi, koji nisu ranije pohađali školu, „jurišali“ su na slova iz partizanskog bukvara koji je sastavila Mila Bajalica, učiteljica i stari komunista. Bio je to bukvar s položaja, bukvar za djecu koju su majke nosile na leđima kroz zbjegove, prvi bukvar sa svim slovima. Pod slovom „S“ pisalo je: Stjepane, tvoga sela nema, a nema ni seje. Slovo „Lj“ označavalo je ljubav i paljbu, a slovo „Š“ ime Šoše. I tako redom, od prvog do posljednjeg slova u bukvaru. Ali nama se nije dopadalo to što se naš „vojnički kurs“ — kako smo ga mi zamišljali — zove „dječji dom“. Jer, mi smo htjeli poslije vojne obuke da idemo u brigade. I užurbano smo se pripremali „jurišajući na neprijatelja“ po vrtačama iznad naše škole. Svakom ko je kod nas dolazio, a svraćali su mnogi — Šoša i Lola, Kosta Nađ i Boško Šiljegović, Milenko Kušić i Nikica Pavlić, Branko Ćopić i Hamdija Omanović — uvijek smo postavljali isto pitanje: kad ćemo u brigadu? Mi tada nismo znali da drug Đuro Pucar-Stari, koji nas je najčešće i očinski obilazio, želi da nas sačuva od surove zime, ofanzive i smrti. Njemu smo i najčešće dosađivali istim molbama i istim željama. A onda je došao i taj dugo očekivani dan i mi smo se spremali za smotru. Još od ranog jutra, 7. januara 1943, narod iz udaljenih sela slivao se u Jasenicu. Sve je žurilo u susret drugu Titu. Na sniježnoj bjelini lepršale su zastave i čula se pjesma. Tog dana se sve živo, čitav Podgrmeč, žene i omladina, pioniri i starci, našlo oko svoje divizije i pred Titom. Na smotri ispred tribine i Tita stajala je i naša mala četa. Josip Mažar Šoša, narodni heroj i komandant divizije, podnio je Titu raport. Besprekorno utegnut u partizansku uniformu koja je po meri bila sašivena, po svim vojničkim propisima, raportirao je i Draško Lajić, naš komandir i obratio se Titu riječima koje raportom nisu bile predviđene: — Druže Tito, naredi da nas puste u brigade. Tada se Tito zaustavio pred našim strojem i gotovo svakog od nas očinski prigrlio i pomilovao po licu. Na raport komandira odgovorio je ovim riječima: — Vi ste, dragi moji pioniri, još mali i nejaki da bi mogli podnijeti onakve napore i teškoće koje podnose vaša starija braća u brigadama. Vi treba da ostanete tu gdje ste. Slušajte drugarice koje su određene da se o vama brinu, nije daleko vrijeme kad ćete vi doći u redove naše Narodnooslobodilačke vojske. Samo 20 dana poslije tog dragog zagrljaja teritoriju Podgrmeča zahvatila je Četvrta neprijateljska ofanziva. Tada smo i mi pošli u brigade, u prve borbene okršaje. Sačuvan je dokumenat o našem ratnom rasporedu: „Dječji dom, 28. februara 1943. Prema naređenju raspoređeno je 128 djece. Međutim, radi slabosti i prehlade nisu mogli svi danas krenuti. Stoga upućujemo svega 117 djece i to: 40 za Četvrtu, 40 za Petu i 22 za Desetu diviziju. U Desetu brigadu uputili smo jedanaestoro djece, a u štab Prvog bosanskog korpusa poslali smo slijedeće dječake: Slavka Kotura, Peru Zlojutra, Zdravka Karalića i Dragoju Lukića. Uz pismo šaljemo spiskove i ostale raspoređene djece. Smrt fašizmu — Sloboda narodu! Mila Bajalica.“

Show more
Show less
Save Cancel Want to use bold, italic, links?

Sign up to comment. Sign in if you already did it.

Photo details

  • Uploaded on June 30, 2011
  • © All Rights Reserved
    by Јерковић
    • Camera: FUJIFILM FinePix S1600
    • Taken on 2011/06/28 14:10:16
    • Exposure: 0.001s (1/750)
    • Focal Length: 5.00mm
    • F/Stop: f/6.400
    • ISO Speed: ISO64
    • Exposure Bias: 0.00 EV
    • Flash fired

Groups